Da li ste ikada razmišljali o činjenici da nijedan sisar ne izmlaza sopstveno mlijeko? Samo se od nekih domaćih životinja, odgajanih specijalno za mužu, uzima višak mlijeka za ishranu čovjeka. Pa zašto onda ljudska bića izvode tu neprirodnu operaciju?

Malo istorije

Prije nego što je nekome palo na pamet da “propiše” dojenje prema strogo utvrđenom režimu (što je nedavni izum čovječanstva), nije bilo nikakvih preporuka u pogledu redovnog izmlazanja dojilja! U medicinskom arsenalu ono je preporučivano jedino kao mjera prilikom liječenja mastitisa. Neophodnost izmlazanja sopstvenog mlijeka i pomoć ženama u ovoj teškoj proceduri javila se istovremeno kada su nastala i prva porodilišta, u kojima su bebe odvajane od majki odmah poslije rođenja. Kada dijete donose majci samo na kratkotrajna viđanja, prirodni procesi nastanka i regulisanja laktacije prestaju da funkcionišu. Za spasavanje grudi prepunih mlijeka, sva sredstva bila su dozvoljena. Iako je na zapadu bilo uobičajeno korišćenje medikamenata i fizioprocedure, kod nas je praktikovano dugotrajno i žestoko izmlazanje koje je podsjećalo na profesionalnu mužu. Porodilje su izlazile iz porodilišta potpuno ubijeđene da samo redovno izmlazanje može da ih spasi od tvrdih i bolnih grudi, a dijete od gladi. Strogo utvrđen ritam podoja omogućavao je majkama da, ukoliko žele, podoj lako zamijene flašicom, dok je sama majka na taj način mogla veoma brzo da se vrati na svoj posao u fabrici ili kancelariji. Mnoge mame koje su ostajale u kući sa svojim bebama, savjesno su izvršavale instrukcije doktora i redovno se izmlazale. Druge bi se pak veoma brzo umorile i poslije mjesec do dva odustajale. Na količinu mlijeka i jednih i drugih to gotovo da nije uticalo. Uvijek je bilo žena koje su mogle dugo da doje svoje dijete, čak i uz strog grafikon podoja i bez ikakvog izmlazanja, ali bilo je i onih kojima nije pomagalo ni izmlazanje do posljednje kapi – mlijeka je bilo katastrofalno malo. Pokušaćemo da utvrdimo osnove fiziološke laktacije da bismo znali u kojim slučajevima izmlazanje pomaže, a u kojima je apsolutno nekorisno.

Fiziologija dojenja

Bebin sistem za varenje razvija se u skladu sa genetskim programom koji je uhodavan hiljadama godina. Dijete je najprije prilagođeno za minimalne količine kolostruma, a zatim i za usvajanje majčinog mlijeka. Da bi količina posisanog mlijeka odgovarala njegovim potrebama u rastu i razvoju, djetetu treba davati da sisa prilično često. Ono želi da sisa kad god mu nešto nije potaman, nazavisno od toga da li je to izazvano osjećajem gladi, hladnoće ili, na primjer, željom da spava. Usljed česte stimulacije mliječnih žlijezda endokrini sistem majke prilagođava se za lučenje dovoljne količine mlijeka. Dijete stalno sisa manje porcije, te dugotrajnog zadržavanja mlijeka u grudima zapravo i nema. Tokom sat i po ili dva dijete može da sisa iz jedne iste dojke. To se obično ne odvija neprekidno, već tokom nekoliko “tura” sisanja koje se naziva podojem. Neko dijete se za toliko vremena podoji jednom do dva puta, drugo od tri do pet puta. Tako se dojka prazni gotovo potpuno, pa se poslije toga za podoj koristi druga dojka. To “podešavanje” traje od mjesec dana do tri mjeseca, poslije čega grudi obično izgledaju meke kao da su prazne, ali se prilikom sisanja u njima uvijek pojavljuje mlijeko. Prema tome, prilikom normalne laktacije, poslije jednog do tri mjeseca naprosto više nema šta da se izmlaza.

O režimu podoja

Pojam “izmlazanje” obično se javlja u vezi sa “režimom podoja”. Redovno može da se izmlaza samo mama koja dijete doji prilično rijetko, jer se jedino na taj način u njenim grudima može nakupiti mlijeko. Ideja dojenja djeteta prema utvrđenom režimu potivrječi svim principima dječje fiziologije. Ako se dijete doji s gledanjem na sat, njegov umor, mala težina, ili osobenost karaktera mogu da ga spriječe da posisa neophodnu porciju mlijeka. To se veoma lako može razumjeti na jednom jednostavnom primjeru. Recimo, nekom djetetu je potrebno da dnevno posisa oko 500 ml mlijeka. U prosjeku dijete može tražiti da sisa od 20 do 25 puta. To jest za jedan sat ono posisa od 20 do 25 ml mlijeka. Ako se dijete doji po satu, obično mu se daje da sisa šest do sedam puta dnevno. Dakle, dijete za jedan podoj treba da posisa oko 80 ml mlijeka. Međutim, grudi koje nisu dobile odgovarajuću stimulaciju nemaju nikakve prirodne mehanizme da bi odjednom proizvele više mlijeka. Izmlazujući ostatke mlijeka ako je dijete bezvoljno, mama kao da imitira brzo pražnjenje grudi kakvo se odvija kada beba sisa. Ali, kako su pokazala ispitivanja majki koje se izmlazuju, kod 50% njih količina mlijeka se ne mijenja, kod 35% se poslije izvjesnog vremena smanjuje, a kod 15% mlijeka ima previše, pojavljuju se znatne količine viška, što nosi stalnu prijetnju od lakstostaze. Prema tome, za regulisanje laktacije i povećanje količine mlijeka, izmlazanje nema koristi, bez obzira na režim podoja.

Zaštita od mastitisa

Ipak, da li izmlazanje predstavlja preventivu protiv pojave mastitisa i da li zato mlijeko treba redovno izmlazati? Takav savjet možete čuti na samom početku dojenja, tokom prvog mjeseca, kada se laktacija tek uspostavlja. Kada mlijeko nadođe, obično ga je više nego što je potrebno bebi tog uzrasta. Da bi se otklonio višak, u prirodi postoji jedan specijalni mehanizam. Ako mlijeko iz grudi ne curi, u organizmu mame obrazuju se materije koje daju signal da se luči suviše mnogo mlijeka. Poslije toga organizam smanjuje lučenje mlijeka, ali ne odmah, već poslije dvadeset četiri sata. Dakle, beba ima mogućnost da iskoristi višak ako joj se tokom dana promijeni apetit. Na taj način, svaki priliv mlijeka može postepeno biti zamijenjen normalnim lučenjem, ako sve ono što dijete ne može da posisa bude ostajalo u grudima i davalo signal o tome da je to višak. Koncentrišite se na signale svojih grudi – čim su pune mlijeka, ponudite djetetu da sisa, bez obzira na to da li ono traži ili ne. Tako ćete izbjeći nelagodnost u grudima, kao i neprijatno izmlazanje. Ponekad dijete ne može da posisa mlijeko intenzitetom koji vama odgovara. Tada grudi prepune mlijeka počnu da bole, i svi počinju da vam savjetuju izmlazanje. Po pravilu, to donosi samo privremeno olakšanje, jer grudi se opet pune mlijekom, a materije koje treba da šalju signal da lučenje mlijeka treba smanjiti naprosto ne uspijevaju da se formiraju. I eto vas u zatvorenom krugu! Takva “preventiva” može izazvati mastitis mnogo brže nego to što se dojilja ne izmlaza. Naprotiv, upravo to što nema izmlazanja kada mlijeko nadođe te neograničeno dojenje djeteta kad god ono to traži – najbolja su taktika u toj situaciji.

Tvrde dojke

Svakoj majci koja doji bebu može da se desi začepljenje u odlivanju mlijeka iliti laktostaza. Po pravilu, beba na najbolji način isisava sve mlječne ugruške, međutim, dešava se da to ne uspije odmah. Tada majka primjećuje otvrdlinu na mliječnoj žlijezdi, koja može biti prilično bolna. Laktostaza koju dijete nije odmah sisanjem eliminisalo zaista se može otkloniti izmlazanjem, međutim, to treba uraditi jednom i u pravo vrijeme. Evo kako: izmlazanje se vrši istog dana kada se pojavio ugrušak, PRIJE nego što ćete podojiti dijete. U tom slučaju vjerovatno će odmah nestati. Stalno izmlazanje prilikom laktostaze povećava rizik da lakstostaza pređe u mastitis!

Kada se treba izmlazati?

Svaka dojilja treba da zna kako to da izvede. Postoje situacije u kojima je izmlazanje naprosto neizbježno:

• Neophodno je prilikom pucanja bradavica, mastitisa… Redoslijed i ritam mogu vam predložiti u savjetovalištu.
• Za nedonijeto ili slabašno djetence veoma je važno da ga mama dohranjuje (jer ono samo nije u stanju dovoljno da posisa) sopstvenim mlijekom, a ne kupovnom mješavinom!
• Ako su mama ili dijete bolesni, kao i u slučaju bilo kakvih drugih okolnosti koje nameću razdvajanje majke i njenog djeteta (školovanje, posao, porodični problemi), žena, naravno, treba da ima mogućnost da se izmlaza. To će pomoći da se negativne posljedice razdvajanja zaista svedu na minimum.