Učiteljica Sanja Bajić svakog dana na posao putuje skoro 80 kilometara: od Banjaluke, gdje živi, do udaljenog sela Bočac u kojem radi.

U Bočac je premještena iz područne škole Vojislav Ilić u Ledenicama na Manjači, gdje je u kombinovano, ili kako učitelji kažu u šali „komplikovano odjeljenje“, sa osam đaka i šest različitih nastavnih programa, djecu podučavala na način do tada neviđen na ovom području.

Na časovima su učenici gledali filmove i powerpoint prezentacije, improvizovali lutkarsko pozorište, slušali muziku i listali dječje enciklopedije. Skoro svi su bili odlikaši i često pobjeđivali na takmičenjima, iako ne idu u elitnu školu u centru grada, nego u školicu.

Prije četiri godine, dok je službovala u tom selu, učiteljicu Sanju i njene đake, posjetila je i ekipa „EuroBlica“.

Povodom Međunarodnog dana učitelja podsjećamo čitaoce na tu priču.

– Nama ovdje nikad nije dosadno – kazala je, uz široki osmijeh, energična učiteljica Sanja Bajić (39), ponosno predstavljajući svoje đake.

Iako ih je samo osmoro, neupućenom gostu nije lako da ih popamti: njih troje su prvačići, jedan ide u drugi razred, dvoje u treći i dvoje u peti. Šestoro ih pohađa redovni nastavu, jedan dječak sa posebnim potrebama uči po specijalnom programu, a drugi je, u vrijeme naše posjete, bio u procesu kategorizacije.

Ivana Peulja, učenica petog razreda, svima je bila uzor, kao pobjednica na mnogobrojnim takmičenjima iz poznavanja prirode i srpskog jezika.

Najnemirniji u školi bio je njen brat Miloš, bistrooki prvačić, koji je klupu dijelio sa vršnjakinjama Borjanom Šamarom i Sarom Mijić. U Ledenicama su te 2013. bili ponosni, jer su imali najbrojniji prvi razred u pet okolnih sela, sa čak tri đaka, dok je u mnogo većem Bočcu te jeseni upisan samo jedan prvačić.

Nebojša Šorda i prije prvih pravih ocijena, postao je đak generacije, jer je u Ledenicama u svojoj generaciji bio – jedini.

Vladimir Peulja je bio đak trećeg razreda, kao i njegov drugar Bojan Galešić, kojeg nismo zatekli u školi, jer je sa bratom Novom sa nastave otišao ranije, da bi prije mraka stigli do kuće u udaljenom zabačenom zaseoku.

U ovakvom razredu Sanja se odlično snalazila, mada je svakog dana za osmoro đaka morala pripremiti šest različitih planova nastave i sa svima raditi simultano.

– Časovi ne smiju biti puko ponavljanje lekcija iz udžbenika. Djeca mnogo više nauče kroz praktičan rad, muziku, film, sliku. Recimo, umjesto da im držim predavanje o zdravoj ishrani, svako dete u školu donese neku voćku, pa pravimo voćnu salatu za užinu i usput pričamo o ovoj temi – kaže učiteljica, koja do posla promijeni dva autobusa, a uvijek sa sobom „vuče“ cekere i fascikle, papire u boji, diskove i zadatke, koje kod kuće isprinta, pa ih djeci zalijepi u sveske, da ne gube vrijeme na prepisivanje s table.

Ova nastavnica srpskog jezika, koja je razrednu nastavu završila naknadno, da bi se izborila za stalni posao, u Ledenice je došla je 2011. godine, kada je zatvorena područna škola u Rekavicama, u kojoj je ranije radila.

Sa sobom je donijela stari službeni računar i nove navike, koje su iz temelja razdrmale učmale predstave o zabačenim seoskim školama iz kojih izlaze polupismena djeca. Mada je računar star, a internet konekcija loša, učiteljica nađe načina da se konektuje, kako bi djeci približila poučne sadržaje sa globalne mreže.

– Pokušavam da svakom djetetu pomognem da dostigne svoj maksimum i zato sam zahtjevna, i prema sebi i prema njima – kaže Sanja.

Učionicu u Ledenicama je uredila na poseban način. Đaci su nastavu pratili na dvije table postavljene na dva supotna zida, kako bi što manje jedni drugima smetali. Dio učionice bio je obilježen kao prostor za igru, koji u slučaju kiše služi kao priručna fiskulturna sala, a dio kao mini galerija u kojoj su izložene đačke rukotvorine: panoi, kolaži, lutke napravljene od čarapa i maske od testa za igrokaze koje izvode na na priredbama… Počasno mjesto, pored katedre, zauzimaju dve „sprave“ presudne za uspješnu nastavu: peć na drva i računar.

Svako dijete ima krila…

Đaci učiteljice Sanje imaju i svoju „himnu“ , pjesmu „Krila“ Miroslava Antića. Pevajući „svako dete ima krila, samo mora da se seti, gde mu rastu sakrivena i odmah će da poleti…” , veselo su krenuli u na školsko igralište da se slikaju.

(Euro Blic)