Sezona upisa djece u prvi razred osnovne škole roditeljima po pravilu donosi stres i preispitivanje da li je dijete dovoljno pripremljeno za školu. Ovo je posebno izraženo kod roditelja kojima prvo dijete kreće u osnovnu školu, zato što se do sada nisu susretali sa takvim izazovom.
Kod upisa u školu procjenjuje se djetetova fizička, kognitivna i emocionalna zrelost za savladavanje školskih zadataka. Ove dimenzije psiholoških sposobnosti se procjenjuju kroz jednostavne testove koji se obavljaju u razgovoru sa školskim psihologom ili pedagogom.
Prije polaska u školu, djetetu bi trebalo da budu jasni osnovni pojmovi o sebi i okruženju, dakle dijete bi trebalo da zna svoje ime, prezime, koliko ima godina, imena članova porodice, te da imenuje boje i stvari iz svakodnevice – biljke, životinje i prirodne pojave.
Iako dijete ne bi trebalo da zna da čita, piše ili računa prije polaska u školu, postoje određene vještine koje su neophodne za nesmetanu socijalizaciju i prilagođavanje u školi. U nastavku ovog teksta predstavićemo šest vještina kojima bi svako dijete trebalo da vlada prije polaska u školu.
1. Grafomotorika
Sadržaj:
Dobro razvijena grafomotorika predstavlja mogućnost pravilnog fizičkog zahvata olovke, precrtavanje i zatvaranje likova (krug, trougao, kvadrat), mogućnost povlačenja linija prema zadanom uzorku od crte do crte i od tačke do tačke, a linije bi trebale biti jasne i adekvatnog pritiska.
2. Predvještine čitanja i pisanja
Ove vještine se odnose na uredan jezičko-govorni razvoj i razvijenu fonološku svjesnost. Do polaska u školu dijete bi trebalo da pravilno i tečno izgovara sve glasove, te da se pravilno gramatički izražava. Ako se dijete ne izražava jezički pravilno, može doći do poteškoća prilikom učenja pisanja, zato što će dijete pisati onako kako izgovara riječi bez obzira na pravilnost.
Ukoliko dijete u uzrastu do 5,5 godina ne izgovara sve glasove pravilno ili je u svom govoru agramatično (ne koristi glagolska vremena, zamjenice, padeže, jedninu/množinu pravilno) roditelji bi trebalo da potraže savjet logopeda, kako bi se eventualne poteškoće smanjile ili u potpunosti prevazišle.
3. Predmatematičke vještine
Predmatematičke vještine odnose se na niz znanja, činjenica i postupaka koje djeca usvajaju prije polaska u školu, i koje su važne za razumijevanje matematike. Važno je da dijete predškolskog uzrasta razumije prostorne i vremenske odnose, i da usvoji orijentaciju na tijelu, u prostoru i na papiru. Takođe, bitno je da dijete razumije odnose između predmeta (npr. veći-manji, kraći-duži, lakši-teži), osobine predmeta(topao-hladan, tvrd-mekan) te pojam broja i količine.
4. Samostalnost
Iako možda samostalnost djece u predškolskom uzrastu se čini kao nešto što nije moguće, dijete ne bi trebalo da bude zavisno od roditelja u svojim higijenskim navikama. Djetetu će biti mnogo lakše u školi ukoliko usvoji navike vezane uz samostalan odlazak na toalet, izduvavanje i brisanje nosa, samostalno oblačenje i obuvanje, uzimanje jela i pića i slično.
Ono što je povezano sa samostalnošću su i radne navike i vještine. Djeca će ih usvojiti ukoliko od najranijeg uzrasta budu izložena malim zadacima koje bi trebalo da urade. Naravno, ovo ne podrazumjeva komplikovane kućne poslove, ali trebalo bi da postoji pravilo u kojem dijete posprema za sobom svoje igračke. Takođe, djecu od najranijeg uzrasta možemo uključivati u sve kućne poslove kao što su zajedničko pravljenje kolača, pomaganje pri kačenju veša ili pospremanju.
Postavite dijete blizu vas kada obavljate kućne poslove, jer će se dijete na taj način osjećati uključeno i učiće po modelu. Ovo je veoma važno za polazak u školu, zato što se kasnije neće buniti na pisanje školske zadaće, biće organizovanije i urednije prilikom odlaganja školskog pribora.
6. Društvena interakcija
Pravilna društvena interakcija omogućava djetetu razvijanje socijalnih vještina i emotivne inteligencije. Regulacija emocija dovodi do razvoja zadovoljnog djeteta i unapređuje mu vršnjački status. Već prilikom polaska u vrtić, može doći do određenih problema u stvaranju pozitivnih vršnjačkih odnosa što može uzrokovati anksioznost i usamljenost, čak i u ranom djetinjstvu.
Roditelji bi, kao primarni model socijalnog razvoja djeteta, trebalo da uče dijete lijepom ponašanju, a najbolja metoda za to je razgovor. Potrebno je djetetu objasniti koja ponašanja su poželjna i zašto, ali ujedno objasniti i posljedice negativnih ponašanja. Važno je djetetu naglasiti važnost izvinjenja i nastojati da se u njemu probudi iskreno osjećanje da bi trebalo da se izvini.
Da bi dijete ostvarivalo pozitivne društvene interakcije veoma je važno da usvoji vještine čekanja na red i tolerancije na frustracije.
Čekanje na red važno je u grupnom procesu i školskom okruženju, a dijete predškolske dobi trebalo bi kontrolisati svoje ponašanje i impulsivnost. Ovo se može vježbati u svakodnevnim situacijama i važno je da svi članovi porodice koji učestvuju u vaspitanju djeteta budu dosljedni.
Tolerancija na frustracije pomaže djetetu da se nosi sa stresom, u početku su to „bezazlene“ stvari poput gubljenja u društvenim igrama, a kasnije nošenje sa školskim izazovima i mogućim povremenim neuspjehom.
U ovakvim situacijama često starija braća ili sestre izvuku „deblji kraj“ jer ih često opominjemo: „Moraš biti popustljiviji/a!“ ili „Pa on/ona je mali/a!“, ali zapravo nismo svjesni da time prezaštićujemo mlađu djecu i onemogućavamo im prirodan razvoj tolerancije na frustracije zato što otklanjamo sve frustracije i prije nego što su se dogodile.
Naravno da to ne znači da ih neprekidno moramo izlagati frustracijama kako bi „ojačali“, već bi trebalo pronaći zdravu dozu frustracije i balans između uspjeha i neuspjeha kako bi dijete naučilo da su i neuspjesi sastavni dio života.
