Smrt i tuga su prirodni dijelovi ljudskog iskustva i života uopšte, kao i žaljenje zbog gubitka nekoga što je nevjerovatno složen proces kod svake osobe.

Kada malo dijete izgubi voljenu osobu, roditelji se često bore sa izazovom objašnjavanja koncepta smrti i pomažući njihovom malom mozgu i osobi kroz proces žaljenja (sve dok i oni sami prolaze kro isti proces žaljenja).

Da bi pomogli da se informišete o ovim teškim razgovorima, HuffPost je razgovarao sa više stručnjaka mentalnog zdravlje kod djece. Naravno, kulturna i vjerska pozadina porodice može uglavnom voditi diskusiju, ali postoje određeni principi koji su korisni za sve grupe da imaju u vidu.

Evo nekoliko stručnih prijedloga za roditelje i staratelje koji se pripremaju za priču o smrti i tuzi sa djecom.

Budite iskreni i neposredni

“Recite im” činjenice “o smrti”, izjavio je klinički psiholog John Mayer. “Nema potrebe da “uljpšavate” smrt ili koristite “slatke riječi” dok razgovarate na temu smrti sa djetetom. Ne koristite fraze kao što su: “Baka spava.” Nalazite se u pogodnom vremenu da ih naučite o smrti. Ne udaljavajte se od toga. ”

Sertifikovani profesionalni savjetnik ovlašćenog odbora, Tammy Lewis Wilborn, ponovio je ovo osjećanje, naglašavajući da korištenje “slatkog jezika” i eufemizama u pokušaju da zaštitite djecu od stvarnosti smrti i gubitka može stvarno učiniti više štete nego dobrog.
“Djeca imaju tendenciju da razmišljaju konkretno, a ne apstraktno, tako da kada koristite jezik koji je eufemističan, to može zapravo biti zbunjujuće ili frustrirajuće za dijete”, objasnila je ona. Kada ljudi kažu stvari poput “Tata je u oblacima” ili “Tvoj tata je otišao na zaista dug put”, malo dijete možda ne razumje trajnost činjenice da je njihov otac umro i možda ga čak i traži u oblacima ili očekuje da se probudi ili vrati sa tog dugog puta u nekom trenutku.

Riječi poput “smrt” ili “umiranje” mogu zvučati grubo, ali ovo je i dalje razvojno prikladan jezik, naglasio je Wilborn i dodao da je “važno da djeca imaju jezik kojim razumeju trajnost smrti.”

Postavljajte pitanja i odgovarajte na pitanja

Vrsta razgovora koju roditelj treba da ima s djetetom nakon smrti voljene osobe zavisi od odnosa djeteta sa osobom koja je umrla. Takođe, ovaj razgovor bi trebalo da se razlikuje u zavisnosti od starosne dobi djeteta i njegovog razumjevanja onoga što se dešava kada neko umre. U tom cilju, korisno je pitati dijete o stvarima ili mu odgovoriti na sva pitanja koja može imati.

“Započinjanje razgovora sa pitanjima može biti način u kome i ne morate nužno da date konkretne detalje o tome kako je osoba poginula ili umrla, naročito ako se bavimo traumatičnom smrti i tugom. Djeca ne trebaju sve informacije, ali im treba dovoljno detalja u skladu sa starosnom dobi djeteta da bi shvatili da je osoba umrla i da se neće vraćati. “”, izjavio je Wilborn.

“Roditelji bi trebali pokušati da se spuste na nivo svog djeteta i pokušaju da prođu i razumiju kroz šta sve oni prolaze i kako doživljavaju stvari oko njih koje se dešavaju.”

Ponekad su djeca možda bila si vjedoci nečega vezanog za smrt voljene osobe, na primjer ako su bili prisutni na mjestu nesreće ili u posjeti osobi koja je umrla u bolnici. U ovim slučajevima potrebna im je pomoć u razumevanju onoga šta su vidjeli, rekla je Chandra Ghosh Ippen, stručnjak za rano djetinjstvo i pomoćnik direktora programa za istraživanje djeteta na Kalifornijskom univerzitetu u San Francisku.

Roditelji bi trebali pokušati da se spuste na veličinu njihovog djeteta i prošetaju kroz ono što su doživjeli. Vidjeti nekog u bolnici sa svim tim aparatima i cijevima koji izlaze iz njih ili dok gledaju doktore kako obavljaju postupke spašavanja života može biti veoma zastrašujuće za malo dijete, pa je potrebno da odrasle osobe oko njih imaju u vidu koliko neke stvari mogu zastrašiti i zbuniti dijete.

“Napravite im dovoljno prostora da podjele kako je sve to moglo uticati na njih i pokušajte da im pomognete da shvate da su doktori i drugo medicinsko tehničko osoblje pokušavali pomoći”, objasnio je Ghosh Ippen.

To je razgovor koji traje. “Mala djeca će vam se često vraćati čak i nakon vašeg odličnog objašnjenja o smrti i zapitkivati:” Da li ću ikada vidjeti toga i toga? “, Rekao je Ghosh Ippen. “To nije zbog toga što vas nisu razumjeli, ali mala djeca imaju tendenciju da ponavljaju svoja pitanja. To je njihov način razmišljanja i stvaranje značenja. To može biti bolno za startelje, ali cijenite da vas je dijete čulo i samo ima poteškoća u razmjevanju koncepta smrti. ”

Kako da prepoznate simptome depresije kod djece i tinejdžera?

Znajte da su njihove emocije komplikovane

“Tuga je složen proces, pa dolazi s nizom misli, emocija i ponašanja”, objasnio je Wilborn. Dok roditelji mogu očekivati ​​da će dijete biti tužno, ljutito, zbunjeno ili čak osjećati krivicu zbog gubitka, postoje i druge promjene ponašanja koje je teže razumjeti, kao što su promjene u načinu spavanja i ishrani ili problemi sa učenjem u školi.

Ponekad se roditelji osjećaju zbunjeno zbog percepcije nedostatka tuge u svojoj djeci. “Kod male djece tuga kratko traje,” rekao je Ghosh Ippen. “Dijete može doživjeti razarajući gubitak i osjećati se zaista tužno, a onda brzo nakon toga može istrčati veselo vani i otići da se igra sa svojim drugarima ili igračkama kao da se ništa nije ni desilo. Možda možete i pomisliti: Da li je dijete stvarno pogođeno onim što se desilo?”

Iako odrasli imaju tendenciju da se imobilišu i potope u tugu, djeca često otpuštaju tugu trčanjem unaokolo ili pokušavajući raditi nešto drugo. “Oni nekako konstantno ulaze i izlaze iz tuge i depresije, a to nas može zbuniti i podstaknuti da razmišljamo kako ih uopšte nije bila briga i kako im nije stalo, ali shvatite da im je stalo i da razmišljaju o toj osobi – iako to tako ne izgleda.”

“Dijete može doživjeti razarajući gubitak i osjećati se zaista tužno, a onda kroz nekoliko minuta mogu ići da se igraju. Možete da pomislite: ‘Da li su stvarno bili pogođeni onim što se desilo?'”, izjavila je Chandra Ghosg Ippen, direktor programa na univerzitetu Kalifornije, San Francisko.

Budite strpljivi

Wilborn je napomenuo da je prolazak kroz tugu i žaljenje dugačak proces, tako da bi roditelji trebali odbaciti tendenciju da brzo prđu kroz ovaj proces i period i da se prestanu pitati kada će njihova djeca izaći iz ovog perioda.

“Tuga je proces u kom nema prečica ni zaobilaznica. Morate proći kroz nju cijelu. Dakle, morate biti u redu sa tempom procesa, potrebno je malo vremena da se dijete vrati u normalu.”

Majer je naglasio moć ovog iskustva i razgovora sa djecom o smrti kao način za izgradnju značajnih razvojnih vještina. “Ovo je pozitivno i pomaže vašoj djeci da se suoče sa gubitkom u životu i u budućnosti, pa čak i sa drugim prelascima kasnije u svom životu, poput promjene jedne škole u drugu školu, prelazak u srednju školu ili na fakultet i gubitak prijateljstava.”

Podstaknite emocije

“Djeca moraju da vide da su njihovi roditelji utjeha i izvor; dom je neka vrsta utjehe i baze u kom je tuga uvijek dobrodošla”, izjavio je Wilborn, naglašavajući da roditelji treba da podstaknu izražavanje tuge – emocije.

“Na primjer sa djecom školskog uzrasta njihov jezik dolazi kroz igru, tako da želite da se oslonite na načine na koje se djeca igraju za podsticanje komunikacije – aktivnosti poput crtanja slika, igranja igara, lutaka, lutkarskih predstava kod kuće”, dodala je ona. “Stariju djecu možete podstaknuti kroz prelistavanje časopisa, crtanjem, pisanjem pjesme…”

Mayer je napomenuo da tako što ćete biti izvor i utjeha vašem djetetu stvarate osećaj sigurnosti i bezbjednosti koji će im služiti u kasnijim životnim dešavanjima i periodima. “Oni znaju da mogu vama da se jave, i za njih je to divan model.”

Stvorite rituale

Stvaranje rituala oko spominjanja i poštovanja voljene osobe koja je umrla je još jedan značajan oblik izražavanja emocija i tuge. “Objasnite da ova osoba možda nije sada trenutno tu sa vama, ali se i dalje trebamo sjećati te osobe i proslaviti njegov život kao porodica”, kaže Wilborn.

“Kada je smrt stvarno traumatična, ponekad osoba koja pruža utjehu djetetu prestanue da priča o osobi koja je umrla”, objasnio je Ghosh Ippen. “Ono što se dešava u tim situacijama je da djeca izgube svoja sjećanja sa tom osobom – vrijeme kada su se zaista osjećali voljenom od strane te osobe i kada su brinuli o toj osobi. Normalno je da odrasle osobe koje se nalaze u periodu žaljenja teško govore o osobi koja je umrla, ali je važno da ostanu upamćene.”

Mnoge kulture i religije promovišu rituale oko oprapštanja i stvaranja značenja smrti. Majer je napomenuo da gubljenje voljene osobe predstavlja priliku roditeljima koji imaju sistem religioznih vjerovanja i običaja kako da objasne to što se dešava svojoj djeci.

“Bili religiozni ili ne, veoma je korisno naučiti svoju djecu da sva iskustva i uspomene koje su imali sa tom voljenom osobom koju su izgubili ne pobrkaju sa njihovom smrću. Ljudi žive u našim srcima i mislima zauvjek, i niko ili ništa ne može nam to oduzeti “, objašava Majer. “Recite nešto poput:” Šta misliš gdje je baka Ana trenutno? Ona nije u ovoj sobi s nama, jel’ tako? To ne znači da ona ne postoji. “Baka Ana je ovdje (upućujete na svoju glavu) i ovdje (ukazati na svoje srce). Moramo zadržati naša sjećanja i dobra vremena sa bakom Anom živim.”

Pobrinite se da znaju da nemaju nikakav razlog za osjećaj krivice

“Ponekad djeca imaju nekakav zaista neobičan način da na sebie prenesu krivicu za stvari koje nemaju nikakve veze sa njima”, kaže Wilborn.

Imajući to na umu, roditelji i staratelji  treba da pomognu djeci da shvate da smrt ni na koji način nije njihova krivica, a nije ni njihova odgovornost da imaju ozbiljno lice i snažan stav (da glume snagu i odgovornost) niti da sakriju svoja osjećanja.

“Bili religiozno ili ne, veoma je korisno naučiti svoju djecu da sva iskustva i uspomene koje su imali sa voljenom osobom koju su izgubili nemaju veze s njihovom smrću. Ljudi uvijek žive u našim srcima i mislima i niko ne može to oduzeti. ” – psiholog John Mayer

Koristite knjige i druge resurse

Osim knjiga i online izvora, Wilborn je naglašava i vrijednost resursa zajednice tj. okoline, kao što su školsko savjetovanje, grupne podrške, terapeutska igra i savjetovanje među vršnjacima.

U knjižarama i bibliotekama potržaite knjige koje su prikladne dobu djeteta i pustite dijete da samo izabere knjigu. Prepričavajući iskustva drugih lakše će vam pomoći da pričate o vašim osjećanjima i temama koje muče dijete.