Kako TV utiče na razvoj djeteta

uticaj tv na djecu

TV – sveprisutan medij ili član porodice? Nažalost, na ovo pitanje je danas gotovo nemoguće odgovoriti. Porodična okupljanja podrazumijevaju televiziju u pozadini. Čak se i porodične vrijednosti sve više crpe iz postulata koje nudi TV.

Ali to je tek početak priče. Naime čak i da zanemarimo totalitet vremena koje trošimo na televiziju umjesto na interpersonalne odnose, vrijednosti koje nudi savremeni TV program su, u najmanju ruku, diskutabilne, a njihov najsnažniji uticaj očituje se, po definiciji, na najnježnijim jedinkama u porodici. Na djeci.

Sadržaj skoro svih TV emisija, a naročito filmova, serija, pa i animiranih filmova, predviđenih za najmlađe, tiče se velikim dijelom upravo socijalno neprihvatljivih oblika ponašanja poput nasilja, ubistva, pornografije, rasne, etničke i polne netrpeljivost, zloupotrebe droge i alkohola itd.

Najveći dječiji strahovi: lista prema uzrastima

Kako ovakvi sadržaji mogu uticati na dijete?

Najbolji prikaz o značajnosti uticaja TV sadržaja na identifikaciju djeteta ponudio je psiholog A. Bandura, u drugoj polovini prošlog vijeka.

Bandurinim istraživanjima dokazano je da su se djeca kojoj su prikazivane emisije sa nasiljem, nakon istraživanja, ponašala agresivno, imitirajući tako ono što su vidjela. Djeca imitirajući ponašanje modela prikazanog u TV emisiji teže dobiti nagradu koju su vidjeli da i model dobija, poput slave, priznanja, osjećaja moći, snage ili pripadnosti. Oni pri tom, potpuno neselektivno, biraju za identifikaciju upravo one sadržaje u kojima se najeksplicitnije pokazuju vrijednosti koje oni procjenjuju poželjnima. Djecu je lako impresionirati, pa ona jednostavnim principom učenja po modelu mogu pretpostaviti da je ono što vide na televiziji tipično, sigurno i prihvatljivo.

Vremenom, djeca osim što imitiraju nasilje koje su vidjeli i što se identifikuju sa likom nasilnika ili žrtve, postaju i “imuna” na scene nasilja i užasa, postepeno prihvatajući isto kao način rješavanja problema.

U ovim situacijama djeci MORATE reći NE

Dijete je gledanjem različitih filmskih, a njemu neprimjerenih sadržaja, prinuđeno i da čuje bezbroj psovki i pogrdnih riječi koje će polako usvajati i primjenivati i u svom rječniku.

Osim usvajanja manifestnog i verbalnog agresivnog reagovanja kao uobičajenog oblika komunikacije sa svijetom, veliko interesovanje za TV smanjuje ostala važna interesovanja djece: za druženje, igru ili sport. Dijete postaje pasivnije u odnosu na stvarni život, a uspjehe junaka sa TV-a doživljava kao svoje i na taj način gubi svijest o realnim dešavanjima. Sve to ostavlja traga na dječiju psihu, a kako će se to kasnije ili možda manifestovati nije teško zaključiti.

Sasvim je izvjesno da TV stanice ne brinu dovoljno kakvu poruku šalju gledaocima, i zato tu ulogu cenzuriste moraju preuzeti roditelji. Šta je ono što roditelji ipak mogu uraditi?

Šta je potrebno uraditi?

Za početak, ne dozvolite da vas TV prijemnik zamijeni. Isključite televizor u toku dana i posvetite se zajedno sa djetetom, aktivnostima koje smo uveliko zaboravili: igri, druženju, razgovoru, kreativnosti. A kada ipak uključite TV neka to bude po vašim pravilima.

Ograničite vremenski gledanje televizije, ali i sadržaje koje će dijete gledati, zatim, gledajte TV zajedno sa svojim djetetom i objasnite mu usput da je sve samo fikcija, da scene nasilja nisu stvarne, da nasilnici nisu pozitivni likovi i da u stvarnom životu za takvo ponašanje bivaju kažnjeni.

Ovako treba da reagujete ako vam dijete počne prkositi i odgovarati

Ukažite im na pozitivno ponašanje, kao što su saradnja, prijateljstvo i zabrinutost za druge. Naglasite da socijalno nepoželjna ponašanja nisu najbolji način da se riješe problemi, ali mu i ponudite moguće alternativne (pozitivne) načine prevazilaženja teškoća.

Jer, ako vi ne cenzurišete uticaj TV-a, on će neminovno cenzurisati vaš uticaj. A onda nam zaista neće vrijediti ona poznata izjava „Pa jesam li vam rekla?“

 

mm

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.