Odgoj djeteta je veliki izazov za svakog roditelja. Osim mnogo ljubavi, pravilan odgoj zahtijeva i mnogo vremena, strpljenja i pažnje, te učenja. Sva djeca prolaze kroz razne vrste razvojnih perioda, a neki od njih mogu biti teški. Iako roditelji uglavnom problem rješavaju sami ili uz pomoć porodice i prijatelja, postoje situacije u kojima im može zatrebati i pomoć stručnjaka. Jedna od tih situacija je hiperaktivnost kod djece.

Postoji mnogo različitih stavova o tome šta je tačno hiperaktivnost. Ljekari i naučnici smatraju da je u pitanju ozbiljan poremećaj koji zahtijeva liječenje raznim metodoma koje uključuju edukaciju i lijekove. Statistika kaže da je hiperaktivnost kod djece najčešći mentalni poremećaj, zastupljen kod četvoro od stotinu djece, s tim da se češće javlja kod dječaka.

Dakle, ADHD (attention deficit/hiperactivity disorder) je skraćeni naziv za čitav niz ponašanja koja nazivamo poremećajem pažnje ili hiperaktivnim poremećajem. Iako najčešće iščezne sam poslije puberteta, postoje i slučajevi kada kod nekih ljudi ostane doživotno. ADHD nije samo faza koju će dijete prerasti, nije ga uzorkuje roditeljski neuspjeh u odgoju, a nije ni znak dječije bezobraštine.

Tačan uzrok koji izaziva hiperaktivnost kod djece je i danas nepoznanica, ali se smatra da se radi o neurološkoj disfunkciji mozga koja može biti naslijeđena i stečena, a postoje i ozbiljne sumnje da veliki uticaj na razvoj ovog poremećaja imaju lijekovi uzimani u toku trudnoće, infekcije, trovanja, povrede glave, febrilne konvulzije i slično. Promjene u metabolizmu mozga (dopamina i noradrenalina), psihosocijalni uzroci kao što su rani gubitak ili odvajanje od majke, zlostavljanje te psihička bolest roditelja takođe utiču na razvoj ovog poremećaja, a primjećena je i povezanost sa alergijama na salicilate (aspirin), promjene u metabolizmu šećera, konstitucionalnim potrebama za većim dozama vitamina i minerala, pretjeranim gledanjem televizije i slično.

O tome šta znači živjeti sa hiperaktivnim djetetom, najbolje znaju njegovi roditelji. Njihova iskustva su uglavnom slična, a odnose se na situacije da ne mogu ostaviti dijete samo ni trenutak, žive u strahu da se ne povrijedi, napravi neku štetu, stalno ga sputavaju da ne pravi nered, često su u konfliktu ne samo sa djetetom, nego i okolinom, osjećaju se usamljeno, neispavano, i uz sve to jako je teško obavljati svoje svakodnevne osobe.

Hiperaktivno dijete nije samo nemirno!

Djeca su po prirodi puna energije i u stalnom pokretu, tako da je vrlo teško povući granicu između temperamentnog i nemirnog djeteta i djeteta s nekim poremećajem. Zbog toga se često hiperaktivnost otkrije tek kada dijete krene u školu i kada se pokaže kako se nosi sa školskim obavezama, te kako izgleda njihova komunikacija sa vršnjacima.

Iako se hiperaktivno dijete najčešće doživljava kao neposlušno, nemirno ili neodgojena, uz pravi pristup često ćete doći do činjenice da je zapravo izrazito radoznalo, maštovito i puno energije koja se radom cijelog okruženja djeteta može dobro usmjeriti. Osim radoznalosti, u većini slučajeva radi se od nadprosječno inteligentnoj djeci, što dodatno stvara zabunu o neposlušnosti. Okruženje procjenjuje da je dijete dovoljno pametno i da može, a rezultati koje postižu u školi i vannastavnim aktivnostima najčešće budu daleko ispod njihovih mogućnosti. Osim toga, takva djeca teško uspostavljaju kvalitetne odnose sa okolinom, a posebno vršnjacima.

Upravo zato, od velikog je značaja da se ovaj poremećaj prepozna na vrijeme kako djeca ne bi nailazila na kritike i neugodnosti zbog kojih se mogu osjećati neshvaćeno, nevoljeno ili nespospobno. Nerazumijevanje često može dovesti do toga da dijete postane ogorčeno i anksiozno, a da ta pomiješanja unutrašnja osjećanja pređu u vanjsku agresiju. Uostalom, ovaj poremećaj nije samo problem djeteta, nego i njegovih roditelja, porodice i okoline i od velikog je značaja da se na vrijeme prepozna i počne liječiti.

Kako prepoznati hiperaktivno dijete?

Za dijagnozu ADHD  treba biti prisutno barem šest simptoma nepažnje, odnosno, barem šest simptoma hiperaktivnosti i impulsivnosti.  Simptomi bi trebali trajati najmanje šest mjeseci, i to prije sedme godine života djeteta. Poteškoće koje nastaju kao posljedica simptoma se ispoljavaju i kod kuće i u vrtiću ili školi.

Simptomi hiperaktivnosti nisu isti kod sve djece i ne javljaju se na isti način u svim situacijama. Danas se mnoga djeca opisuju kao hiperaktivna, ali ako je vaše dijete živahno, puno energije, brbljivo i radoznalo, to ne mora značiti da ima poremećaj pažnje.

Simptomi hiperaktivnosti variraju od blagih do jakih, mogu biti kombinovani ili se mogu javljati u samo jednom području. Dijete sa blažim simptomima se lakše stabilizuje, ali treba imati na umu da su pored ličnog sazrijevanja potrebni i pažnja roditelja kao i angažman vaspitača i učitelja.

Dijagnostifikovanje ovog poremećaja se smatra možda i najtežim dijelom procesa liječenja.  Ako se pitate kako prepoznati hiperaktivno dijete, imajte na umu d se razlikuju slučaj od slučaja, ali postoje i neke zajedničke osobine djece sa ovim poremećajem, a to su:

• u najranijem periodu života, dojenačkom, hiperaktivna djeca mnogo plaču, jedu duže i teško zaspivaju
• rano prohodaju, međutim, koordinacija im je često loša, ne predviđaju posljedice pa zbog toga često padaju i povrjeđuju se
• ne boje se nepoznatih ljudi, ne plaše se u situacijama u kojima bi se neko drugo dijete uplašilo, niti imaju strah od odvajanja od roditelja
• stalno su u pokretu, trče, skaču, penju su, i neumorni su, vrpolje se, meškolje, ne mogu sjediti
• glasno i mnogo govore, viču ili pjevaju
• ne obaziru se na bol, ne doživljavaju kazne i kritike
• prekidaju druge u govoru i obavljanju aktivnosti, neorganizovani su, odsutni su i ne mogu se koncentrisati
• reaguju jako emotivno, odgovaraju i prije nego im se postavi pitanje, završavaju tuđe rečenice

U predškolskom uzrastu ova djeca ne posvećuju pažnju detaljima, teško održavaju pažnju u zadacima ili igri, teško se organizuju, gube stvari, a u procesu učenja sporiji su od ostale djece. Takođe, na postavljena pitanja odgovaraju prebrzo i ne uzimaju dovoljno vremena da razmisle ili vide kako druga djeca rade prije nego što pokušaju sami uraditi.

Ipak, postoje i određene situacije kada dijete koje nema ovaj poremećaj može imati slične simptome. Najčešće se to dešava u slučaju da je djetetu dosadno, ukoliko je gladno, mora u toalet, ukoliko je prekinuto u njemu važnoj aktivnosti, ukoliko je pod stresom zbog nekih promjena u porodici ili su zadaci sa kojima se susreće teški i prezahtjevni.

Kako smiriti hiperaktivno dijete?

Ovaj poremećaj se ponekad ublažava lijekovima, i to najčešće amfetaminima koji pomažu djeci da usmjere svoju pažnju i smanje probleme u ponašanju. Međutim, kao i kod mnogih drugih lijekova problem su nuspojave: nesanica, vrtoglavica, gubitak težine, smetnja probavnog sistema i slično.

Zato, preporučuje se kombinovana terapija, odnosno primjena odgovarajućih lijekova u minimalnim količinama uz psihoedukaciju. Cijela porodica treba biti uključena i prilagođena potrebama djeteta kako bi se formiralo zdravo društveno biće.

Potpuno izliječenje poremećaja je jjoš uvijek nepoznanica, ali su razvijene metode koje umanjuju simptome do te mjere da omogućavaju normalan razvoj djeteta. Potrebna je dosljednost i istrajnost, a pored toga dijete uvijek mora znati šta ga u kojoj situaciji očekuje kako bi se lakše prilagodilo.  Okolina hiperaktivnog djeteta mora biti stimulativna, sa dosta aktivnosti, igara i igračaka. Dijete treba što više vremena da provodi na otvorenom, da se kreće, ali istovremeno i da bude zaštićeno od potencijalnih opasnosti.

Poruke koje šaljemo djetetu sa ovim poremećajem moraju biti jasne, direktne i jednostavne. Uvijek imajte na umu da neprihvaćeno dijete sa problemom hiperaktivnošču pati jer ne dobija dovoljno podrške, radi ispod svojih mogućnosti, a ni potreba za komunikacijom i izažavanjem nije zadovoljena. Kažnjavati hiperaktivno dijete jer je hiperaktivno je pogrešno, jer ono nije krivo što je takvo.

Iako odgoj hiperaktivnog djeteta ponekad može biti mučan, trudite se da se prema djetetu odnosite sa mnogo strpljenja, vedrine, tolerancije i topline. Vaša očekivanja trebaju biti realna kako mu ne biste stvarali napetost i rušili samopouzdanje.

Dakle, da biste kod djeteta umanjili simptome hiperaktivnosti, potrebno je da:

• život vaše porodice bude organizovan kako bi dijete imalo stabilnost, odnosno tačne rasporede kada uči, kada se igra, kada ima treninge i sl.
• pomažite mu da uspješno završi školske obaveze. Kada uči, obavezno pravite pauze koje će biti zabavne. Ne zaboravite da ga pohvalite!
• dijete mora dovoljno spavati i biti odmorno za školu i rješavanje obaveza
• imate tačna pravila kojih će se pridržavati svi članovi porodice. Na taj način ćete podsticati samokontrolu djeteta i pomoći mu da uopšte razumije pravila i u drugim situacijama u kojima postoje.
• nagradite dijete za dobro obavljenje zadatke kako ne bi imalo utisak da je uvijek izloženo samo kritikama
• reagujete mirno, bez galame i vike
• pomažete djetetu da sklapa prijateljstva
• pazite i na sebe. Nađite vrijeme da odmorite, jer, ako ste iscrpljeni nećete imati dovoljno strpljena koje je djetetu potrebno
• vjerujete u svoje dijete, da može biti uspješno. Dijete koje osjeća da iskreno vjerujete u njega i samo počne vjerovati u sebe.

Hiperaktivni poremećaj: Metode liječenja

Iako ne postoji čarobni lijek pomoću kojeg će hiperaktivni poremećaj nestati, razvijene su metode koje mogu pomoći da se dijete sa ovim poremećajom umiri stimulativnim djelovanjem na mozak. Uz pomoć tih metoda, hiperaktivne osobe svoje ponašanje prilagođavaju očekivanjama okoline, što dovodi do poboljšanja odnosa sa roditeljima, učiteljima i drugom djecom, te boljih rezultata u školi, boljem usmjeravanju pažnje, i na samom kraju dobijaju veće samopouzdanja i samopoštovanje.

Prije svega, potrebno je naučiti dijete kako da se nosi sa problemom koji ima i kako da usmjeri pažnju na najbitnije. Takođe, dijete treba da nauči kako će se opustiti jer se na taj način rješava nervoze, napetosti i stresa. Vodite ga u prirodu, naučite ga tehnike dubokog disanja. Imajte na umu da ukoliko se potrebe i specifičnosti hiperaktivne djece na vrijeme prepoznaju i prihvate, te ukoliko se radi na razvoju njihove različitosti i posebnosti, oni mogu biti vrlo zabavni, preduzimljivi,  vrlo često njihov entuzijazam može biti „zarazan“ za vršnjake i često su pokretačka snaga u neformalnoj grupi.

Kako lijekovi mogu imati i neke neželjene efekte, potrebno je pomno praćenje doziranja koje će vršiti ljekar. Uz lijekove je potrebna i psihoterapija ili savjetovanje u toku koga će psiholog ili psihijatar razgovarati sa djetetom i njegovom porodicom, te mu pomoći da razvije nove vještine, stavove i međuljudske odnose.

Kod individualnog savjetovanja, terapeut pomaže osobi koja ima ADHD da se bolje odnosi prema samom sebi, da se bolje suočava sa dnevnim problemima, bolje kontroliše pažnju ili eventualnu agresiju. Osim savjetovanja, preporučuje se i psihoterapija, a posebno kognitivno-bihevioralna.

Dakle, najbolje rezultate daje kombinovanja terapija. Lijekovi ublžavaju simptome ADHD tako što prekidaju krug neodgovaraćujeg ponašanja i poboljšavanje bihevioralnih i obrazovnih postupaka, dok se uz pomoć savjetovanja pomaže djetetu da shvati ADHD.

Fizička aktivnost pomaže hiperaktivnoj djeci

Zbog narušene razmjene kateholamina, djeca sa AHDH u tijelu imaju mnogo adrenalina i noradrenalina. Kod zdravih osoba se ova dva hormona se luče kada pod stresom.

Zalihe ovih jedinjena djeca najbolje troše fizičkom aktivnošću, pa im se zato preporučuje dugotrajna i ravnomjerna fizička aktivnost koja može biti plivanje, pješačenje, vožnja bicikla, trčanje, vožnja rolera.

Stariju djecu, soim ka sportu, treba usmjeravati i ka meditaciji kako bi svjesno fiksirali pažnju na sadašnji trenutak. Meditacijom se smanjuje aktivnost sipmatikusa i prisiljava organizam da proizvodi manje adrenalina.

Alternativna medicina kaže da abnormalna ponašanja vezana za hiperaktivnost kod djece uzrokuju toksini i teški metali u hrani, nepravila ishrana, alergija na plijesan, emocionalni stresovi i psihičko i fizičko zlostavljanje. Zato, preporučuju da iz domaćinstva uklonite proizvode koje sadrže toksine i teške metale, a koji kod djece mogu izazvati simptome alergije i neprirodno ponašanje (hemikalije za čišćenje, dezodoransi i sl.). Umjesto toga, koristite ekološka sredstva za čišćenje i prirodnu kozmetiku.

Hrana koju koristite bi trebala biti iz domaćeg ili ekološkog uzgoja, bez pesticida, hormona i antibiotika. Osim toga, savjetuje se i uzimanje omega 3 masnih kiselina. Najbolji prirodni izvor je laleno ulje.

Preporuka dnevne doze lanenog ulja za djecu je sljedeća:

bebe (od 10 do 15 kg) – 1/4 − 1/2 čajne kašike
djeca (od 15 do 25 kg) – 1 čajna kašika
djeca (od 25 kg do 35 kg) – 2 čajne kašike
djeca (od 35 do 50 kg) – 1 supena kašika
djeca (preko 50 kg) – 2 supene kašike

 

Hiperaktivnost kod djece je povezana i sa ishranom

Dokazano je da djeca koja pate od hiperaktivnosti imaju još veći problem u slučaju da redovno konzumiraju veće količine slatkiša i gaziranih pića sa mnogo šećera. Neka od istraživanja su utvrdila da na ovaj poremećaj utiču i aditivi koji su dodaju u hranu. Smanjenje unosa šećera smanjuje i simptome ovog poremećaja.

Naučnici su mjerili nivo hiperaktivnosti kod dvije grupe djece na različitim režimima ishrane, pri čemu jedna grupa u ishrani nije imala hranu sa aditivima, a druga je dobijala sokove sa raznim konzervansima i dodacima boje.

Rezultati dobijeni u ovoj studiji su određivali nivo hiperaktivnosti poznat kao GHA (zbir globalne hiperaktivnosti). Što je nivo bio viši, viša je bila i hiperaktivnost. Djeca koja su pila sok sa aditivima pokazala su skoro udvostručen GHA-rezultat u odnosu djecu iz druge grupe.

Dobijeni rezultati su podstakli EU da ozakoni obilježavanje prehrambenih namirnica koje sadrže štetne umjetne boje povezane sa hiperaktivnošću, a neke od njih su azo-boje tartrazin (E102), sunset (E 110) i quinoline (E104), te crvene carmoizine (E122), ponceau 4R (E124) i allura (E129).