Približno 1 od 3 djece, koja se bave sportom, će zatrebati pomoć ljekara zbog povreda, kao što su potresi mozga, prelomi kostiju i dehidracija, zadobijeni na sportskom terenu ili igralištu.
Dok neke od ovih povreda mogu biti ozbiljne, određeni savjeti, koje je lako slijediti, kao što su uzimanje dovoljno vode i nošenje zaštitne sportske opreme na odgovarajući način, mogu pomoći djeci da se bezbijedno bave sportom i uživaju u svim prednostima redovnog bavljenja sportom i fizičkim aktivnostima.
Novo istraživanje je naručeno od strane „Safe Kids Worldwide“ i „Johnson & Johnson“. Ono uključuje podatke o sportskim povredama i stavove o prevenciji na uzorku 516 djece u dobi od 8-18 godina, koji su praktikovali nekoliko sportova, kao i 750 roditelja i 752 trenera.
Kada imate sumnje, izvedite ih iz igre
Otprilike 1 od 5 traumatskih oštećenja mozga kod djece se dešava tokom sportskih i rekreativnih aktivnosti. Ipak, više od polovine svih ispitanih trenera vjeruje da postoji prihvatljiv stepen kontakta glavom – opisan u istraživanjima kao “osjećam zvonjavu u glavi” ili “vidim zvijezde” – koje djeca mogu imati bez rizika od ozbiljne povrede mozga.
To nije tačno.
“Pitanje potresa mozga je zapravo jedno veliko pitanje”, kaže Kate Carr. Ona je predsjednik i izvršni direktor „Safe Kids Worldwide“ u Vašingtonu. Mantra bi trebala da bude “Kada god postoji sumnja, izvedite ih iz igre”
Djeca, za koju postoji sumnja da su pretrpila potres mozga, treba da ostanu izvan igre dok to ne bude dopušteno od strane ljekara. Znakovi potresa mozga mogu uključivati vrtoglavicu, zbunjenost, gubitak svijesti, povraćanje i umor. Mnogi potresi mozga ne uključuju gubitak svijesti. “Oni mogu djelovati dezorijentisani, zbunjeni, i/ili imati teškoće da se sjete nečega što im je neko upravo rekao” kaže Carr.
Znakovi potresa mozga se ne moraju nužno pojaviti odmah nakon početne povrede. Oni se mogu pojaviti nekoliko dana ili sedmica nakon udarca u glavu.
Dr Anders Cohen je šef odjela za neurohirurgiju i operacije na kičmi u Medicinskom Centru Bruklin u Njujorku. Kada dođe do udarca u glavu, “1+1=3”, kaže on. “Ako zadobijete jedan, a zatim drugi u kratkom vremenskom periodu, to više nego udvostručuje početnu povredu”
Prema ovom istraživanju, izvođenje djece van terena je lakše izreći nego učiniti. Gotovo polovina svih trenera su rekli da su osjetili pritisak od strane roditelja ili djece da povrijeđeno dijete nastavi s igranjem. Štaviše, 30% djece misli da bi trebali da nastave da igraju čak i kada su povrijeđeni, bez obzira što ih trener ili odrasla osoba zaustavljaju.
Važno je takođe piti dovoljno vode da bi se spriječila dehidracija, kaže Carr. Tokom istraživanja, 40% roditelja je potcijenilo količinu tečnosti, koja treba djetetu po satu fizičke aktivnosti. Djeca trebaju tri čaše vode za svaki sat bavljenja sportom. To je kao da popijete čašu vode svakih 15 do 20 minuta, kaže ona.
Sindromi prenaprezanja kod djece
Novi izvještaj se takođe fokusira na sindrom prenaprezanja. “Djeci treba odmor od sporta”, kaže Carr. Ako se tokom cijele godine bave sportom, uzmite jedan period bez aktivnosti, kako bi se spriječio sindrom prenaprezanja. Pomaže takođe ako se uzme jedan ili dva dana tokom sedmice bez sportskih aktivnosti tokom regularne sezone. “Radite nešto drugo umjesto toga”, kaže ona.
Porast sindroma prenaprezanja kod djece nastaje zbog rane specijalizacije u jednom sportu i cjelogodišnje sportske aktivnosti, kaže dr Jordan Metzl. On je doktor sportske medicine u Bolnici za specijalne operativne zahvate u Njujorku. “Stopa vaših povreda ide prema gore ako se bavite samo jednim sportom”.
Na primjer, igrači bezbola, koji igraju tokom cijele godine imaju mnogo veću mogućnost da zadobiju povredu ramena i lakta, nego djeca koja se bave različitim sportovima tokom cijele godine.
Djeca nikada ne bi trebala da igraju uz bol, kaže on.
“Sportska specijalizacija je učinila neku djeca izvrsnom u određenim sportovima, a odvojila drugu djecu koja nisu tako dobra”, kaže on. “Sport bi za djecu trebao da se svodi na zabavu, aktivnosti i vježbe, a ako se povređuju ili ne zabavljaju, ona će postati obeshrabrena.”
To je naročito važno zbog visoke stope dječje gojaznosti i neaktivnog životnog stila. “Znamo da su djeca, koja su uključena u sportske aktivnosti, bolja u školi, imaju više samopouzdanja, imaju bolji odnos sa prijateljima, a završavaju kao zdravi adolescenti i odrasli ljudi” kaže Metzl.
